Ljudi su iz opkoljenog grada mogli izići jedino pretrčavajući preko piste potpuno izloženi snajperskoj vatri sa obližnjih agresorskih položaja. Neodrživo stanje je trajalo mjesecima sve dok bosanskohercegovačka Armija nije napravila plan da ispod aerodromske piste iskopa tunel.

Kopanje tunela je počelo u dvorištu i prizemlju kuće porodice Kolar i izgradnja se odvijala sa dvije stane; iz pravca Dobrinje i iz pravca Butmira. Uprkos snažnom granatiranju, podzemnim vodama i mnogim drugim problemina tunel je izgradjen za četiri mjeseca (27.03.-30.07.1993.). Dug oko 800 m, širok jedan i visok 1,60 metara. U tunelu su postavljene male tračnice i mali vagoneti radi lakšeg transporta robe i ljudi. U tunelu su takođe bili instalirani kablovi koji su dovodili struju u grad, cjevovodi za gorivo i vodu, telefonski kablovi. Tokom 1.264 dana opsade tunel je bio jedina veza između grada i vanjskog svijeta i bio je od suštinskog značaja za promet ljudi, hrane, oružja i svih drugih stvari koje su bile neophodne za opstanak grada. Mala, teško oštećena porodična kuća porodice Kolar danas je fascinantan muzej u kojem možete vidjeti dio predmeta iz tog perioda, dokumentarni film o gradnji i korištenju tunela  i prošetati dijelom tunela.

Naselje Dobrinja, gdje se i nalazi tunel, je prvih mjeseci rata bilo potpuno odsječeno od grada. Građani ovog naselja na „ničijoj zemlji“ sami su se organizovali i otvorili ratnu bolnicu, školu, gimnaziju, i tunel – jedini izlaz iz grada.

Naselje Dobrinja naslanja se na Mojmilo, gdje je za potrebe 14. ZOI sagrađeno olimpijsko selo. Nakon 14. ZOI, Sarajevu je, uz olimpijske objekte, ostalo 2.850 novoizgrađenih stanova, više hotela a bilo je otvoreno i 9500 novih radnih mjesta.