“Sjećaš li se Doli Bel” – simbol jednog vremena, priča jedne generacije. (…) Prikaz je to jednog duha vremena, sarajevskog, šezdesetih godina prošlog vijeka, čiji obrisi na nivou društvene svijesti ni danas ne jenjavaju. Suptilna kritika sistema, kompleksnost međuljudskih odnosa i društva fludinih vrijednosti.
Predstava ne završava kao film, u Jugoslaviji, nego započinje danas, kada se glavni junak s koferom vraća u svoj grad, na poprište jedne bezazlene, ali sirotinjske mladosti i počinje se sjećati i svojih intimnih nadanja i ljubavi, ali i društvenih iluzornih oduševljenja o jednakosti i boljem životu. Slike tog musavog života, u kojem je bilo i jednostavne majčine brige i topline neke plebejske pite zeljanice, ali i grubosti uličnog odrastanja i strogosti ideološkog pogleda na svijet, kao fleševi bivšeg vremena ili kao otrgnuti listovi sjećanja promiču na pozornici pred našim očima. U njima nema ni puno nostalgije ni naročitih optužbi. Jer tako je naprosto bilo. (…)
Scenografiju čitave predstave zato čine isključivo koferi, s kojima se neprestano dolazi i odlazi, a i onda kada se spuste na zemlju i rastvore, oni predstavljaju samo improvizirane konstrukcije života svih nas, do ponovnog seljenja. Stvarnog, grubog, političkog ili intimnog. ‘Hoće li u ovom gradu ikada zasjati sunce kako treba?’